U povodu 7. aprila

Što se Bosne i Hercegovine tiče, bila je to posljednja bitka za njeno izvlačenje i oslobađanje od režima velikohrvatske, ustaške, u osnovi fašističke tvorevine NDH, koja je 1941. godine ovu zemlju - od Une do Drine - uzela kao plijen ili još bolje reći kao dar fašističke Njemačke i fašističke Italije, a da Bošnjake i ostale Bosance niko nizašto nije ni pitao - s tim što, istine radi, u tom kontekstu treba dodati da se bosanske muslimane ni u prethodnom režimu malo toga pitalo. U njihovo ime uglavnom se odlučivalo negdje izvan Bosne.

Koje su historijske posljedice takvog položaja?

U svakom slučaju vrlo tragične. O tome su već napisane ozbiljne studije i knjige. Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu, velika stradanja i žrtve pretrpjeli su svi narodi na ovim prostorima, bosanski muslimani posebno. Na historijskoj vjetrometini, u tom velikom sukobu, nošeni plimom i osekom svjetskih i lokalnih ratnih događaja, ostavljali su svoje kosti na raznim stranama svijeta: od južne Francuske do Staljingrada, od Tuzle do Maribora, od Beograda do Beča… Uvijek za tuđi račun, o svom trošku i na svoju štetu… Isuviše su nam poznate historijske ublehe o cvijeću hrvatskog naroda i Bosni i Hercegovini kao hrvatskom povijesnom korpusu, isuviše dobro smo iskusili razna "načertanija" o Bosni i Hercegovini kao srpskoj istorijskoj zemlji. Da je bio drugačiji rasplet Drugog svjetskog rata, u to nema sumnje, Bosna i Hercegovina bi bila samo geografski pojam, a sa bosanskim muslimanima ko zna šta bi bilo. Da sad ne potežemo dokumente iz kojih vidimo da im je bio namijenjen nestanak. To se nije dogodilo, upravo zahvaljujući toj Titovoj vojsci, čiju pobjedu kod Gračanice, prije 64 godine, upravo obilježavamo.

Iako se 7. april po zvaničnom općinskom kalendaru obilježava kao Dan oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu, nekada se obilježavao i kao Dan opštine), mi i danas, istina rjeđe, možemo čuti, ponegdje i na javnoj sceni, da to ustvari nije bio dan oslobođenja, već dan okupacije Gračanice. Možete li kao historičar biti precizni: od koga je to ili od čega je to Gračanica oslobođena 7. aprila 1945. godine i - može li se tu govoriti o okupaciji?

Špekulacije o tome da li je Titova vojska bila oslobodilačka ili okupatorska proizvod su političkih sučeljavanja oko nečega što je jasno ko dan. Naravno, ko hoće da vidi. Historija nije učiteljica života u političkim razračunima suprotstavljenih ideologija i političkih koncepcija. Ja sam to nazvao lepobrenizacija historije. Na to vaše pitanje nije teško odgovoriti ako ishod Drugog svjetskog rata posmatramo globalno: pobjedom Antihitlerovske (dakle antifašističke) koalicije, oslobođene su sve zemlje, koje su bile pod fašizmom. Jugoslovenska - Titova armija, kao dio oružanih snaga Antihitlerovske koalicije, bila je u tom pobjedničkom stroju. Dakle, njene jedinice su u tom svom oslobodilačkom pohodu oslobađale dio po dio ove zemlje - od koga - od fašizma. Tako je na red došla i Gračanica, 7. aprila 1945. godine. Tu dakle, ne bi trebalo biti nikakvog spora. Međutim, na lokalnom planu, nije baš tako čista situacija, stanje je mnogo zamršenije, istine su bolnije. Od kojih se često bježalo, prikrivalo, prećutkivalo.

Bolno saznanje da su pripadnici onih istih snaga, koje su oslobađale naša sela i gradove od fašista i fašističkog režima, sa znanjem ili bez znanja svojih najviših vojnih vrhova nešto kasnije počinili nečuvene zločine nad zarobljenim civilima - podanicima propale fašističke države i pripadnicima njene poražene vojske u kojoj su u velikom broju, slučajno ili ne, bili naši očevi i djedovi, dio je istine s kojom se moramo suočiti bez ikakvih predrasuda i opterećenja. Koliko god za nas bila bolna i traumatična, između ostalog i zato što se decenijama prikrivala (evo, i ovih dana iskopavaju se neke masovne grobnice po Sloveniji), ta istina, na historijskoj ravni, ne dovodi u pitanje antifašistički karakter u historijsku ulogu Jugoslovenske armije u Drugom svjetskom ratu, njen doprinos pobjedi antihitlerovske koalicije na globalnom i opstanku Bosne i, nesporno, nas bosanskih Muslimana u njoj. Naprotiv.

Da li u tom kontekstu ima smisla pitanje: od čega je to i od koga je to, zapravo, Gračanica oslobođena 7. aprila 1945. godine?

Da budem konkretan: tačno prije 64 godine, u Gračanicu su ušle srbijanske partizanske jedinice sa antifašističkim oznakama na kapi kao pripadnice, dobro organizovane i disciplinovane, što ne reći slavne, Titove armije koja je već bila ne samo priznata, već zasluženo uvažena i uvažavana u redovima Antihitlerovske, dakle, antifašističke koalicije, kao demokratske alternative tadašnjeg civilizovanog svijeta. Te su jedinice, uz teške višemjesečne borbe i velike ljudske gubitke oko Gračanice, uspjele otjerati ili istjerati preostale njemačke snage, ali i ustaško-domobranske i zelenokadrovske jedinice u koje su na ovaj ili onaj način bili mobilisani naši očevi i djedovi koji su, boreći se pod znamenjima Nezavisne Države Hrvatske, kao eminentno fašističke tvorevine, naivno vjerovali da se bore za svoju domovinu, za svoju Gračanicu i to platili vrlo visokom cijenom na bespućima odstupanja i u još uvijek neprozirnim maglama Blajburga i kontroverzama komunističkih i nacionalističkih historiografija, protitovskih i antititovskih tumačenja - a nije im dato ni da umru, ni da se spominju kao Bošnjaci - kao bosanski muslimani, već kao Hrvati, zato što su (a da ih niko nije pitao hoće li), jednog proljetnog jutra, hajde da budemo precizni, 10. aprila 1941. godine osvanuli u marionetskoj fašističkoj tvorevini pod imenom NDH i što su se, kao njeni silom prilika podanici, našli u ili uz vojsku te propale fašističke države, sa kojom su otišli pravo u propast.

Tu negdje i leži odgovor na pitanje: od čega je to i od koga je to, zapravo, Gračanica oslobođena 7. aprila 1945. godine. Oslobodila se, dakle, onoga što ona u svojoj historijskoj biti, ustvari, nikada nije ni bila - oslobodila se njemačke fašističke okupacije i velikohrvatskog ustaškog režima pod kojim su Bošnjaci doživjeli najveća stradanja u Drugom svjetskom ratu u odnosu na sve ostale narode bivše Jugoslavije. Zato danas ima smisla priča o 7. aprilu 1945. godine kao Danu oslobođenja Gračanice od jednog eminentno fašističkog režima…

Rat za Bosnu i Hercegovinu 1992. - 1995. godine potvrdio nam je sva ta iskustva - kao odbrambeni i antifašistički rat.

Politički događaji u posljednje vrijeme u susjednim državama, ali ponegdje i na domaćem terenu, još jednom nam potvrđuju činjenicu da fašizam nije stvar nekih prošlih vremena i ideologija, kojima treba da se bave samo historičari, već da je to fenomen savremenog doba, koji se regeneriše i manifestuje u raznim oblicima i formama. Da bi ga lakše raspoznavali, moramo se ponekad prisjetiti njegovih najdrastičnijih oblika iz prošlosti.

Zato ima smisla podsjećanje na ove i ovakve datume i godišnjice, ali bez ikakvih ideoloških političkih i ko zna kakvih opterećenja. Mi na ovaj način, makar i na simboličkoj, manifestacinoj ravni, iskazujemo svoje duboko opredjeljenje i potvrđujemo da u biti pripadamo svjetskom antifašističkom bloku. Potvrđujemo odanost antifašističkim tradicijama i budućim generacijama ukazujemo da su krajnji rezultati antifašističke borbe i žrtve muslimanskog, bošnjačkog, ali i drugih naših naroda u Drugom svjetskom ratu dostojne poštovanja i da su dio naše historijske baštine koje se Bosna i Hercegovina ne smije odricati.

Zašto? Zato što je antifašizam za Bosnu i Hercegovinu, možda više nego za bilo koju drugu zemlju u njenom okruženju, temeljni uslov opstanka.

To su iskusile generacije za nama, u to smo se i sami uvjerili u nedavnoj našoj prošlosti.

Zato je naša obaveza da ideju antifašizma, iznova odmjerenu i provjerenu u donedavnim našim nesrećama, predamo u amanet novim generacijama, novim borcima za demokratske, humane odnose, novim borcima protiv zloupotrebe svakog nacionalnog cilja u ime i za račun totalitarnih i osvajačkih ideja, novim antifašistima. Ne smijemo dozvoliti da mlade generacije budu lišene mogućnosti da spoznaju pravu prirodu fašizma, i onog iz Drugog svjetskog rata kao i posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godina.


Dodatak:

Gubici tri srpske brigade:

20. srpska brigada: od ukupno 585 poginulih u brigadi, 94 je poginuo oko Gračanice
7. srpska brigada: od ukupno 550 poginulih u brigadi, 61 je poginuo oko Gračanice
14. srpska brigada: od ukupno 1.010 poginulih u brigadi, 455 je poginuo oko Gračanice